Hoću li razmaziti bebu ako je nosim?

– “Njezina su djeca tako razmažena, moja nikada neće biti. Moraju imati čvrstu ruku još od prve pelene koju napune. – Zapravo, od začeća!”
– “Sad ću mu/joj još u samom startu dati do znaja da sa njenom/njegovom mamom nema zafrkancije.“
– “Neću jesti slatkiše, pogotovo čokoladu, da se ne navikne, neću pjevati, da mu/joj ne budem morala pjevati pred spavanje, neću puno gledati televiziju, samo informativni program.”
– “Neću plakati, roditi će se kao mekušac.”
– “Početi ću učiti portugalski, možda mu/joj uđe u uhu, pa se rodi kao portugalac…”

Svačega smo se naslušali, ne znamo, možda i ima u tome svemu i neke istine, ali u jedno smo sigurni:

Dijete ne možete razmaziti nošenjem i svojom blizinom.

Kako i zašto tako čvrsto možemo tvrditi ovu činjenicu objasniti ćemo Vam na vrlo jednostavan i logičan način. Volimo početi od jedne točke, pa eto neka to bude začeće.

Dakle, mala, sitna mrvica lebdi poput astronauta u Vašem trbuščiću, pa ta ista mrvica bude sve veća, pa joj tepate, gladite trbuh, beba Vas čuje i osjeća. Svaki Vaš korak bebin je korak, svaki Vaš osjećaj bebin je, sve što pojedete, o čemu god govorite i gdje god da idete, nitko Vas ne može toliko pratiti koliko Vaša još nerođena beba.

Svaki udah i treptaj … sve dijelite sa svojom bebom, i možda jedino razdoblje u životu gdje doista niste sami. Četrdeset tjedana (plus, minus dva tjedna) beba raste i živi u Vašem tijelu dok joj ne postane pretijesno.

Najbolji podstanar kojeg ste ikada imali, bez obzira na rano oticanje nogu, hodanje poput pingvina, piškenje svakih 7,5 minuta, žgaravice, i dva’jst kila više od već 10 kila ranije pređene idealne težine.

I ono najvažnije, svo to vrijeme beba u Vašem trbuhu je nošena. Nosili ste je devet mjeseci. Kako nekoga tko je cijeli život nošen, tko poznaje samo nošenje možete razmaziti baš tim nošenjem? Zanimljivo, zar ne?

Na dan rođenja, beba prolazi možda kroz najveću avanturu svog života. Rađa se, po prvi puta udiše i po prvi put vidi svoju mamu. Tom malenom stvorenju mama je jedina poveznica između dva svijeta, važno je da je mama tu.

Kako bi Vaša djevojčica ili dječak objeručke prihvatila nova iskustva, potrebna je konstantna potpora i sigurnost. Važno je djetetu biti potpora, sada možda više nego kada krene u školu, prvi put se zaljubi ili upisuje fakultet.

Ponesite dijete u svijet, neka sudjeluje u svemu gdje ste Vi, dajte mu priliku da od početka zna da je ravnopravan sa svima, da njegov glas vrijedi i čuje se jednako kada plače ili se smije. Neka zna da ga mamina toplina grije kada spava ili jede. Neka bude sigurno da će ga mama čuvati od susreta koji mu nisu dragi, i da će ga poticati kada samo kreće u susret nepoznatom.

Na takav način potičete djetetovu samostalnost i samouvjerenost, i prije nego li se okrenete Vaša mrvica koračati će sigurnim i snažnim koracima u nepoznato.

Ne gledajte dijete s visoka, neka ono gleda iz vaše perspektive.